Svirači čarobnih frula

Jednoga toplog kasnojesenskog dana Konstanca i Sofija prekinule su redovnu šetnju po parku Mirabell. Šetale su bile ruku pod ruku, središtem parka i taman stigle do malog vodoskoka u čijem se središtu propinjao metalni konj, a Konstanca se odjednom zanjihala i bila bi pala na šljunčanu stazu da je sestra nije pridržala i pozvala služavke koje su ih pratile. Posjele su je na prvu klupu, odnekud su donijeli i vodu, dale joj piti, a Konstanci se polako vraćala boja u uvele, blijede obraze. Na tren se Sofiji učinilo kako je njena sestra već umrla i osjetila je strašnu tjeskobu u onom divnom parku, plakala je bez jecaja dok je šeprtljala oko bespomoćne sestre s kojom živi već šesnaest godina otkako je iz Đakova, kao udovica Jakoba Heibela, regens chorija drevne Đakovačke ili Bosanske i Srijemske biskupije, došla u Salzburg. Iako je Konstanca često govorila kako će prva Bogu na istinu, Sofija je znala kako ne misli tako.  Slavni i moćni misle kako trebaju živjeti vječno svoj zemaljski život, kako su stekli posebne zasluge koje obični ljudi nemaju.

Salzburg nije imao kraljeve već nadbiskupe, ali od kada se Konstanca s Von Nissenom naselila u Salzburgu, najprije u lijepu zgradu u kojoj se nalazi kavana Tomaselli, a onda u vlastiti stan, ona je postala salcburška kraljica. Svu onu ljubav koju su građani uskratili Mozartu i njegovoj sestri Nannerl, sada su poklanjali Konstanci. Nije to smetalo solnogradskim nadbiskupima. Ta ih ljubav nije ugrožavala.

Hans Hansen, Konstanca Mozart, 1802.  / Izvor Wikipedia

Kad je kočija stigla po Konstancu, ona se već bila oporavila i povratila kraljevsko držanje. Uhvatila je Sofiju pod ruku i naredila kočijašu da se vrati kući. Ona je dobro, to je samo mala slabost, pa to su godine, nije više mlada, ali sada je dobro pa će ona i sestra polako, dakle, njihova šetnja je svetinja, još će negdje i naići, nešto važno obaviti, ma ne brinite, govorila je znatiželjnicima privučenima neobičnim događajem. Sofija ni danas ne zna kako su se dovukle do kuće, ali zna kako se Konstanca nerazdjevena bacila na krevet i naredila da pozovu liječnika. Od tog je dana prestala izlaziti, polako se gasila ona životna vatra koja je u njoj tako intenzivno gorjela sve od Mozartove smrti, kada su prestale glavobolje i potreba da se liječi u Baden Badenu. 

Konstanca je umrla 6. ožujka 1842. Dan prije smrti stiglo je pismo od njenih sinova iz Italije, pitali su kako je majka, a ona je zatražila da Sofija napiše kako je na samrti i neka pohite natrag u Salzburg. I nakon toga je prestala govoriti, osim „da“ ili „ne“, kada bi joj časne sestre davale šampanjca da njime ovlaži usne i grlo. Župnik ju je ispovjedio i dao joj posljednju pomast. Časne sestre donijele su marijansku svijeću koju su pripravile i zapalile. One su vidjele toliko smrti i znale su kako više nema razloga čekati sa svijećom: valja duši pokazati putokaz kroz tamu koju će morati proći. Jedna je sestra pipala puls, a druga držala pripravljenu svije­ću. 

Sofija je kleknula uz krevet i držala je sestru za ruku. Sjećala se one hladne zimske večeri kada je ovako sjedila uz Mozartov krevet i držala ga za vrelu i vlažnu ruku, koja se nikako nije mogla umiriti u njezinu dlanu. Konstancina ruka bila je mirna i hladna, morala je poglédati prema njezinu licu kako bi se uvjerila da je još živa. Vidjela je umjetničke slike koje su prikazivale Mozarta na samrti, vrijeme je romantike, rekli su, pa je tako prikazan – romantično – lijep, mlad, vječan, s divnom suprugom koja ga prati u vječnost. Ponekad su na tim slikama prikazivali i nju, Sofiju, iz nekog razloga je na slikama bila plava, a Sofija crna, iako su obje tako slične, sestre su, a starost, sijeda kosa i slična odjeća dovele su do toga da su se zabunom Sofiji znali obraćati kao udovici Mozarta i Von Nissena.

Sofija je uvijek strpljivo objašnjavala kako je ona udovica Jakoba Heibela, kompozitora, tenora: jeste li gledali Tiroler Wastlel? Niste? Znate ono Die Tiroler sind lustig, a da, znamo, to pjevamo, ha-ha, pogotovo kad malo popijemo, pa to je njegovo, lijepo, kompozitor, pa da, pa da, on je bio Mozartov šogor, i vi ste sestre glazbenice, ah, naš Mozart, najslavniji sin našega grada…

No, to nije voljela slušati jer ga je vidjela kako umire, odbačen, zadužen, siromašan, u hladnoj bečkoj sobi punoj njegova jeziva glasa kojim oponaša udaranje bubnjeva u Lacrimosi…

A eto, svoga se supruga sve slabije sjećala: pa zašto nije naručila njegov portret, barem onomad kada su portretirali biskupa Mandića, slikar Gottlieb Achaz Rähmel bio je raspoložen, brz i vješt, novca su imali, on je to zaslužio, nije imao volje, a ona nije navaljivala. Jedino što je imala od njega bio je plakat Singspiela Benedikta Schacka Dva Antona, u kojem je pjevao ulogu grofa Fritza von Dorna.

Stoji Jakob na samom rubu slike, kao da će ispasti s nje i nestati negdje u tami zaborava. Na glavi ima šešir, dugačku kosu ili vlasulju, zakopčan redengot, uske hlače na jakim nogama. Okruglo lice bez svojstava. Da ispod slike ne piše njegovo ime, nikada ga Sofija ne bi prepoznala!

A koja slika prikazuje na pravi način one kojih više nema? Zar je Mozart onaj razbarušeni heroj na slikama, zaneseni genij uz klavirkord, onaj junak, ratnik na spomeniku koji se gradi ispod njihova prozora? 

„Samo da doživim dan postavljanja spomenika i da s prozora gledam svog Wolfganga“, uzdisala je tih bolesnih dana Konstanca, kao da spomenik išta znači za nju i za Mozarta? Za Sofiju? I što će promijeniti u njihovim staračkim životima?

Gleda u onu Jakobovu sliku, i zna kako to nije njen Jakob koji sklada mise, i mirno živi u Đakovu, već je to neki šaljivi grof koji zabavlja publiku u Wiedenu i ne čeka nagradu u vječnosti, već odobravanje bečke rulje, zvuk svojih arija na ulicama koje pjevaju služavke i službenici. To se zove, kažu, popularnost. Slava.

Za to se živi i sklada, pjeva. 

Vani je bilo hladno i od jutra je padala kiša. Čak ni Salzburg nije lijep kada danima padaju hladne kiše, s brda se slijevaju bujice u rijeku Salzach, a ljudi ostavljaju mokre tragove po kamenom podu dok uzaludno traže mjesto u kavani Tomaselli, gdje se satima sjedi uz bečku kavu i štrudle, kao da će okus kave i umaka od vanilije kojim se prelijeva štrudla otjerati kišu iz Salzburga.

Sve je bilo tmurno i tužno: osjećao se posvuda dodir smrti. Pao je mrak i kao u jeftinim pjesmama, uz krevet koji će uskoro postati odar, drhtale su svijeće. Nakon što je prestala osjećati Konstancin puls, časna sestra je rekla „Sad!“ i povukla sestrinu ruku iz moje, a druga je sestra stavila Konstanci u ruke svijeću. Zavapila je kako je pisalo u obredniku, koji su joj stavile sestre u ruke: „Isuse! Isuse! Isuse! U Tvoje ruke, Gospode, preporučam dušu njenu!“

I onda je njena sestra izdahnula.

I ona je ostala zadnja od Weberica na ovom svijetu koji se utapa u kiši i njenim staračkim suzama. 

Za vrijeme posljednjih Konstancinih trenutaka zapuhalo je i kiša se polako pretvorila u mokar, ožujski snijeg i zazvonila su zvona svih crkava u nadbiskupskom i Mozartovu gradu. Spuštao se mrak, zvonila su zvona, padao je snijeg, a građani su se križali u svojim kućama i ispraćali dušu svoje kraljice u nebo.

Uskoro će njeni portreti biti po svim izlozima gradskih trgovina gdje će se prodavati kuglice od čokolade nazvane po njoj i njezinu suprugu. Bit će slavniji nego što su ikada bili za života.

A Sofija je bila posve sama, stara i umorna.

Htjela je tugovati, a svi su od nje nešto očekivali: Konstancini sinovi još nisu stigli iz Italije, a trebalo je obaviti pogreb. Ali, nije se trebalo brinuti, bilo je toliko onih koji su došli pomoći ispratiti salcburšku kraljicu na posljednji počinak. Sve ono što su propustili učiniti kada je umro Mozart, kao da su htjeli nadoknaditi kod sahrane njegove udovice.        

„Kako bi bilo lijepo da maman živi, da su sestre žive i da mogu čuti ove divne riječi kojima ispraćaju našu dragu Konstancu. Onako kako se ispraća kneginja, tako je Salzburg ispratio moju sestru“, mislila je u sebi Sofija dok je slušala kako na grobu izvode prigodnu četveroglasnu pjesmu koju je za Konstancu skladao Alois Taux, kapelnik Dommusikvereina i Mozarteuma.

Sofija je bila jedina od Weberovih i Mozartovih na ovoj sahrani, ali nije jedina plakala. Cijeli je grad plakao s njom u crkvi sv. Sebastijana dok je ispraćao njezinu sestru do grobnice u koju će je sahraniti. Možda će tamo naći mjesto i ona, Sofija. U tišini, nadala se, onako kako je to zaslužila. Ne ovako, uz epicedije i pogrebne prigodne pjesme, uz počasti od ljudi koji su njenu sestru mrzili kada se baš ona udala za Mozarta, jer ga nije bila dostojna, njegove dječačke i mladenačke slave; kada je odjeven kao mali plemić, sa šeširom, perikom i mačem zabavljao, svirajući prekrivenih očiju, plemenite, bogate i slavne; koji je tada bio njihova nada, njihov princ, kojemu je otac namijenio bogatu i uglednu ženu, uz koju bi se debljao i komponirao, pravio djecu, a nedjeljom s napudranom perikom na glavi nakon mise šetao parkom Mirabell i klanjao se prolaznicima, koji bi šaputali o njegovim uspjesima, a naglas ga ispitivali kada će u Beču postaviti njegovu novu operu i tvrdili kako onaj nagluhi i sirovi Švabo, onaj lažni plemić s lažnim „van“, nagluhi Beethoven, nikada neće dostići njihova Wolfganga Amadeusa!

Konstanca nije bila žena za njega, ali su je, eto, danas u suzama ispraćali kao da je jedna od njih, a uskoro će od njezine sjene napraviti ženu od marcipana i šećera, po svom malograđanskom ukusu.     

Sofija je ostala zadnja, ne samo zadnja od sestara Weber, već zadnja žena jednog vremena, epohe, jednog stoljeća, sada joj se činilo; divnog vremena i divne epohe, divnih ljudi koji su baš svi propali u životu, jer nisu bili od ovoga marcipanskog svijeta, već bezbrižno nadareni, divni, nemarni za ovozemaljsko.

Bila je sretna što nikada nisu šetali, debeli, samozadovoljni, tromi, bezidejni, bogati i nakinđureni, parkom Mirabell, dok grad polako pada u tamu i pale se svjetla kavana i svijetle prozori bogatih kuća, u kojima neka netalentirana djeca pokušavaju odsvirati nešto od Mozarta: „Pa kako ne ide, Wolfgang je to skladao sa šest godina, a ti sa dvanaest ne možeš pogoditi dva tona! Zar ne znaš koliko košta klavir, a učitelji?“

I što su sve ostvarile sestre Weber od onih dana dok su skrivene od maman maštale ispod zajedničkog pokrivača punog perja: o putovanjima i velikim gradovima, o lijepim opravama i lijepim muževima, o bečkoj kavi i tortama, o šetnjama i kazališnim predstavama. Bili su to mirni, tihi i jednostavni snovi.

A onda je u njihov dom u Mannheimu došao Mozart i sve je uzburkao, u sve se ušuljao njegov nemir, njegova genijalnost s kojom se nije lako nositi, njegova udvaranja, njegova lakoća, bezbrižnost, prostakluk i nježnost i ta slava: i kao da su sve one poletjele na onom toplom jorganu kao na čarobnom ćilimu, pojurile prema zvijezdama…

Pjevale su u najljepšim operama i Sing­spielima svijeta: ariju Kraljice Noći pjevale su sve one, ne samo Josipa koja je pjevala tu ulogu one čarobne rujanske noći 1791. kada se Beč nakratko opet zaljubio u Mozarta, kad je morala oduševljenoj publici nekoliko puta ponoviti one visoke tonove koji oponašaju ljutnju njene maman: ona je bila i Josipa i maman i Alojzija, i Konstanca i Sofija… zauvijek će biti…  

Kada je sva ta pogrebna pompa prošla, vratila se u Konstancin stan. Sjedila je na njezinu otomanu, pa šetala po sebi, gledala kroz prozor radnike koji pripremaju podest za Mozartov spomenik, naručivala čaj od služavki iz kuhinje, koja je najmodernija u Salzburgu, palila i gasila svijeće po sobama, naređivala da joj prirede krevet, pa lijegala i pokrivala oči, kao da to donosi san.